Prof. dr. Sanjin Kodrić: Beskrajni zavičaj Irfana Horozovića
U ponedjeljak, 8. 12. 2025. godine u Narodnom pozorištu Sarajevo održana je komemoracija književniku Irfanu Horozoviću, jednom od najznačajnijih pisaca savremene bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti, u organizaciji Bošnjačke zajednice kulture, Društva pisaca u Bosni i Hercegovini i PEN centra u Bosni i Hercegovini. Komemorativna slova održali su prof. dr. Sanjin Kodrić, predsjednik Bošnjačke zajednice kulture i redovni profesor bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti i teorije književnosti na Odsjeku za književnosti naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, Muhamed Ćurovac, predsjednik Društva pisaca, i Ibrahim Spahić, predsjednik Međunarodnog centra za mir i direktor Međunarodnog festivala „Sarajevska zima“. U nastavku donosimo komemorativno slovo prof. dr. Sanjina Kodrića, predsjednika Bošnjačke zajednice kulture.
Beskrajni zavičaj Irfana Horozovića
(Komemorativno slovo)
Danas ovdje, u ovom sarajevskom zimskom danu s tek pokojom zrakom bolešljive svjetlosti i s ovih pozorišnih dasaka koje znače život, život pored života, opraštamo se i u smrt ispraćamo Irfana Horozovića.
Mi koji smo historičari književnosti s punim pravom kazat ćemo da je Irfan Horozović bio jedan od najznačajnijih pisaca savremene bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti te jedna od posebno važnih pojava u našoj kulturi uopće. Već smo evidentirali i zapisali da je bio vrstan pripovjedač, romansijer, dramski pisac, pjesnik i esejist, kao i pisac za djecu i mlade, te da je ostvario izrazito bogat i raznolik autorski opus – jedan od obimom najvećih, ako ne i najveći u novijoj bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književnosti kao cjelini, počevši od sad već vremenski daleke radiodrame Šesta smrt Benjamine Talhe (1968) i pjesničke zbirke Zvečajsko blago (1969), pa sve do posljednjeg romana Snježni tigar skače kroz vatreni obruč (2022). Književnohistorijski je evidentirano i zapisano također i to da se među njegovim djelima posebno ističu pripovjedačka zbirka Talhe ili šedrvanski vrt (1972), kojom je kao tad mladi autor posebno skrenuo pažnju na sebe kao pisca, na svoj književni talent i svoj književni rad, potom romani Rea (1987) i Kalfa (1988), koji su ga dodatno etablirali kao sve značajniju književnu pojavu, a nakon njih i pripovjedačke zbirke Prognani grad (1994) i Bosanski palimpsest (1995), romani Berlinski nepoznati prolaznik (1998) i Filmofil (2000) te naročito roman Imotski kadija (2000), kad je već s punim pravom označen kao „živući klasik“ naše književnosti, nakon čega slijede i romani William Shakespeare u Dar es Salaamu (2002) i Psi od vjetra (2003), pripovjedačka zbirka Beskrajni zavičaj (2005) i druga djela ostvarena u različitim žanrovima.
U ukupnom zbiru, književni opus Irfana Horozovića sačinjava više od 40 književnih naslova, ali i stotine drugih pojedinačnih izdanja razasutih u različitim književnim časopisima i listovima, gdje god je dosezao njegov književni rad, pri čemu je za svoje književno stvaranje bio nagrađen brojnim nagradama i priznanjima, među kojima su i Nagrada grada Banje Luke “Veselin Masleša” (1980), Nagrada za najbolju knjigu za djecu u Bosni i Hercegovini (1987), Nagrada Udruženja književnika Bosne i Hercegovine (1988), Nagrada Društva pisaca Bosne i Hercegovine (1998), Nagrada “Meša Selimović” za najbolji roman (2003), Nagrada “25. novembar” za životno djelo (2017) te niz drugih nagrada i priznanja. Djelo Irfana Horozovića, također, uvršteno je i u prestižnu, kapitalnu ediciju Bošnjačka književnost u 100 knjiga u izdanju Bošnjačke zajednice kulture, čime je dobio i posebno istaknuto mjesto u književnom kanonu, odnosno čime je njegov književni rad vrednovan kao iznimna vrijednost cjeline naše književnosti i kulture. Pri svemu ovom, svaki historičar književnosti neizostavno morat će zaključiti da je književno stvaranje Irfana Horozovića imalo izrazito važnu ulogu u razvoju savremene bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti, naročito u kontekstu poetike visokog modernizma i postmodernizma te otvaranja domaće književne prakse za nove i drugačije tematske interese i književne prosedee, a što će potvrdi sve ono što se u Horozovićevu književnom djelu te u bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književnosti dešavalo od kraja šezdesetih godina 20. st. pa sve do našeg recentnog trenutka, praktično do prije nekoliko dana. Jer, krajnje činjenično i objektivno, Irfan Horozović po svojem djelu bio je gromadna, kolosalna pojava u savremenoj bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književnoj praksi i jedan od najreprezentativnijih te za vrijednosti i domete savremene bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti najzaslužnijih njezinih stožera.
I to je otprilike ono gdje zastaje historija književnosti i gdje počinje književnost i ljudski život, sve do smrti. A život, smrt i književnost za Irfana Horozovića kao da su oduvijek bili jedno i neodvojivo, i kao da je cijelog života, sve do smrti, nastojao književnošću odgonetnuti – ičitati i ispisati upravo život i smrt u njihovoj jednosti i neodvojivosti, čitati ih i pisati kao tekst, kao dugo, cjeloživotno i dosmrtno tekstualno tkanje, u kojem je svaka nova knjiga bila uvijek nova tekstualna karika, odnosno novo tekstualno nastojanje da se iščita i ispiše baš život i smrt ili život-smrt kao cjelina, odnosno da se život razumije i primi u njegovoj suštini i da se smrt, ako ne odagna i prevari, onda pojmi i prihvati kao sama suština. Upravo ovdje negdje, u ovom životno-smrtnom književnom kolopletu začinje se Irfan Horozović kao pisac, pisac koji je otpočetka do kraja ostao pričalac priča, poput pričateljice Šeherzade, koja zavodi pričom, živi život zahvaljujući priči i u priči i odgađa smrt, a zapravo čini je sastavnim dijelom priče života, što je Horozović bio ne samo kao pripovjedač i romansijer, već i kao pjesnik, dramski pisac i esejist, čak i kao pisac za djecu i mlade. Jer, kako drugačije objasniti to golemo književno djelo Irfana Horozovića, djelo u kojem pisac doslovno prelazi iz jedne knjige u drugu, pri čemu je svaka knjiga tek prividno dovršena da bi se već u narednoj suštinski nastavila, gradeći jedinstveni književni svijet bez stvarnog početka i bez stvarnog kraja, sve to preko tolikih godina, preko čitavih desetljeća, preko čitavog ljudskog života, preko stotina i hiljada ispisanih stranica…
Beskrajni zavičaj – to je, stoga, ono što je književnost bila za Irfana Horozovića, suštinska postojbina u kojoj je njegov rodni, zemni zavičaj nalazio svoje puno i trajno, neuništivo postojanje, život kao priča, kao knjiga, kao biblioteka, kao beskrajni tekst, koji nema početak, baš kao što nema ni kraj. I nije to bila tek literarna gesta – borgesovska, magijska, fantastička, postmoderna ili koja druga, gesta ove ili one vrste što je kod Horozovića hoće pronaći književni znalci nastojeći razumjeti, protumačiti i predstaviti njegov književni svijet, jer sve to bilo je tek poticaj i put Horozovićeva nalaženja sebe, stvarnog i nepatvorenog sebe, a koje je, naprosto, bilo u književnosti kao takvoj.
Naravno, ovim kod Horozovića nije nestala ni njegova rodna Banja Luka, ni njegova Bosna, kao ni Zagreb ili Sarajevo, ili ini gradovi koje je prohodio kao prognanik ili putnik svijetom. Naprotiv, njegova Bosna, i Banja Luka u njoj, i za Horozovića, kao i za mnoge druge velike pisce Bosne, bila je upravo „pupak svijeta“, ono gdje se svijet slijeva i unutar sebe prelijeva, pa je tako i Horozovićeva književnost, kao upravo književnost Bosne, postala i književnost svijeta. Ma kako često izgledala drugačije, ma kako često nosila imena, teme, motive, čitave priče, slike, boje i mirise ko zna odakle sve ne, ma kako bila otvorena, intertekstualna i interliterarna, ma kako bila kosmopolitska, Horozovićeva književnost uvijek je bila i do kraja ostala u suštini bosanska, baš onako kao što je Bosna od pamtivijeka prostor ne samo granica već i njihova prelaženja, ne samo razlika već i njihova međusobnog prožimanja, ne samo drugačijosti već i njihova uzajamnog susretanja i stvaranja novih, jedinstvenih vrijednosti.
Čini se da onakav kakav je Horozovićev svijet ne bi mogao biti to što jeste bez Bosne takve kakva je. Pa ipak, uza sve vrijednosti, tu je i jedna boljka, boljka Bosne i njezinih pisaca, pa tako i boljka Irfana Horozovića, boljka koju nije mogao, a nesumnjivo nije ni htio mimoići – boljka njegova jezika, malog jezika Bosne. Zbog toga, određen baš tim malim jezikom, jezikom Bosne, bosanskim jezikom, jezikom iz kojeg je potekao, kojem je pripadao i kojeg stoga nije ni htio ni mogao napustiti, Irfan Horozović svjesno nije postao veliki svjetski pisac, nije postao svjetski klasik, mada je to svojim djelom i njegovim karakterom suštinski bio.
Danas, stoga, ovdje, u ovom sarajevskom zimskom danu s tek pokojom zrakom bolešljive svjetlosti i s ovih pozorišnih dasaka koje znače život, život pored života, opraštamo se i u smrt ispraćamo Irfana Horozovića – velikog, svjetskog pisca Bosne, njegovo tijelo predajući zemlji iz koje je ponikao, a njegovo djelo čuvajući u beskraju jezika u kojem je i srce i duša koja ne umire.
Prof. dr. Sanjin Kodrić
