Dan BZK “Preporod”: Trajna misija “za sreću doma i naroda”

Trajni duh “Preporoda” i danas, kao i prije više od jednog stoljeća, radi “za sreću doma i naroda”, mada uvijek na način kako to traži aktuelno vrijeme, a na tom putu Bošnjačka zajednica kulture “Preporod” ima rezultate koji su nemjerljivo veći nego krajnje skromne mogućnosti koje su joj danas dostupne. Naime, činjenica je da ‘Preporod” danas zvanično postoji, da nije zabranjen niti ugašen, ali je isto tako činjenica da je Bošnjačka zajednica kulture “Preporod” i danas – 118 godina nakon njezina osnivanja i 30 godina nakon njezine obnove – bez svojeg adekvatnog zvaničnog društvenog statusa i s potpuno neriješenim problemom finansiranja njezina rada i djelovanja, baš kao što je činjenica i to da “Preporodu” nikad nije vraćena njegova brojna i bogata imovina koja mu je nasilno oduzeta 1949. godine, niti za to “Preporod” ima ikakvu naknadu ili obeštećenje. Činjenica je, dakle, današnji krajnje porazan i ponižavajući položaj Bošnjačke zajednice kulture “Preporod” u našem društvu, položaj sasvim suprotan njezinoj kako povijesnoj, tako i aktuelnoj kulturnoj i uopće društvenoj ulozi.

Na današnji dan – 20. 2. 1903. godine osnovana je Bošnjačka zajednica kulture „Preporod“, tad pod imenom društva „Gajret“, a ovaj važni datum obilježava se kao Dan „Preporoda“. Ovim povodom, uz brojne druge slavljeničke aktivnosti u podružnicama Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“ širom Bosne i Hercegovine, danas je u Narodnom pozorištu u Sarajevu održana centralna Svečana akademija, čiji će snimak biti naknadno prikazan u programu BHT1 te na portalu Biserje.ba. U nastavku prenosimo izlaganje predsjednika Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“ prof. dr. Sanjina Kodrića na Svečanoj akademiji, kao i snimak razgovora u povodu „Preporodovog“ jubileja na TV Hayat s današnje press-konferencije upriličene povodom Dana „Preporoda“ i Međunarodnog dana maternjeg jezika.

Trajni duh „Preporoda“

(Obraćanje u povodu Dana BZK „Preporod“)

Mora i naš narod polagano rasti,

ne smije se vraćat u djetinjsko doba.

Mora i naš narod polagano cvasti,

ne smije se vraćat u položaj roba.

Epsko doba mi smo proživjeli davno

i krvavo doba bacismo za leđa,

od toga nam osta samo ime slavno

i junački spomen naših silnih pređa.

Mi stojeć’ na pragu našeg preporoda

radimo za sreću doma i naroda –

radimo koliko od ruke nam ide.

Još se našeg rada uspjesi ne vide;

al malo-pomalo i to će nadoći,

jer ko god ne želi da u tmini gine,

ko nosi na srcu dobro domovine –

napretku u susret mora s nama poći.

U ovim stihovima Safvet-bega Bašagića, jednog od osnivača i prvog predsjednika današnje Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“, sadržana je suština ideje temeljem koje je na današnji dan prije punih 118 godina – 20. februara 1903. godine osnovano društvo „Gajret“, preteča i pravni prethodnik današnje Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“. Bio je to veliki, historijski dan, i baš takvim osjećali su ga i onovremeni bošnjački prvaci koji su osnovali „Gajret“, da bi se njegov historijski karakter u punom vidu potvrđivao u svim narednim desetljećima, sve do danas, kad Bošnjačka zajednica kulture „Preporod“ funkcionira kao najstarija i temeljna ustanova kulture Bošnjaka uopće, odnosno kao matica Bošnjaka u oblasti kulture. Dan osnivanja društva „Gajret“ danas obilježavamo kao Dan „Preporoda“ u institucionalnom smislu, ali je to istovremeno dan koji se s pravom može smatrati i danom kojim u punom kapacitetu započinje institucionalno bavljenje kulturom i identitetom Bošnjaka u našoj novijoj povijesti.

Uz svoju prethodnicu u tzv. muslimanskim čitaonicama i nekoliko drugih ranih pokušaja kulturno-identitetskog organiziranja Bošnjaka, „Gajret“ je, u suštini, bio prva stvarna narodna ustanova Bošnjaka i prvi cjelovitiji bošnjački odgovor na višestruko složene prilike u kojima su se našli nakon austrougarske okupacije Bosne 1878. godine. Politički potčinjeni i ekonomski oslabjeli pod vlašću koju su u tom trenutku smatrali tuđom i neprijateljskom te demografski oštećeni masovnim iseljavanjima prema ostacima Osmanskog carstva u povlačenju preko granica Bosne, Bošnjaci su krajem 19. i početkom 20. st. vrlo traumatično proživljavali dramu „novog vremena“ i žalovali za „starim vaktom“, razapeti na raskršću između tradicije vezane za muslimanski Orijent i izazova modernosti vezanih za evropski Zapad. Bio je to „tragični bezizlaz“, kako će znatno kasnije ovu situaciju Bosne i Bošnjaka opisati Meša Selimović, te će društvo „Gajret“ nastati kao pokušaj kolektivnog spasa, spasa koji se vidio u kulturi i prosvjeti, znanju i obrazovanju, i to u skladu s novim društveno-povijesnim trenutkom, dakle uz prihvatanje vrijednosti evropskog Zapada, ali uz istovremeno očuvanje i vlastitog identiteta te tradicije naslijeđene iz prošlosti.

Nastojanje, zauzimanje, pomoć ili požrtvovanost izvorna su značenja imena društva „Gajret“, koje je svoju kulturno-identitetsku misiju od samog početka definiralo kao rad i angažman za opće dobro – „za sreću doma i naroda“, kako to kaže Bašagić, što će kao trajno poslanje ostati duhom Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“ sve do danas. Isto se odnosi i na društvo „Narodna uzdanica“, osnovano 1924. godine, koje je također jedna od preteča i jedan od pravnih prethodnika današnje Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“, a koje se s društvom „Gajret“ ujedinilo 1945. godine, čime nastaje tadašnje Kulturno društvo Muslimana „Preporod“. Tako će sve do Drugog svjetskog rata „Gajret“ i „Narodna uzdanica“ biti okosnice kulture i prosvjete kod Bošnjaka, s hiljadama svojih stipendista, sa svojim konviktima, odnosno đačkim i studentskim domovima širom Bosne i Hercegovine i nekadašnje Jugoslavije, sa svojim bibliotekama i čitaonicama, časopisima i drugim publikacijama, književnim kružocima, pozorišnim predstavama, koncertima, zabavama i brojnim drugim vidovima kulturno-prosvjetnog rada, naročito onima od posebnog identitetskog značaja. Na ovaj način „Gajret“ i „Narodna uzdanica“ kao preteče i pravni prethodnici današnje Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“ stvorit će, praktično, bošnjačku kulturnu i društvenu elitu novog doba i biti najprogresivnija snaga među Bošnjacima svojeg vremena, i tako će trajati sve do 1949. godine, kad tad nove, nedemokratske jugoslavenske vlasti u svojem ideološkom jednoumlju i isključivosti zabranjuju rad „Preporoda“ i drugih temeljnih organizacija kulture naroda Bosne i Hercegovine, istovremeno konfiscirajući i nacionalizirajući i njihovu brojnu i bogatu imovinu.

Identitet svakog naroda prvenstveno je u njegovoj kulturi, i stoga narod koji izgubi svoju temeljnu, matičnu ustanovu kulture izgubio je i osnovu svojeg kako kulturnog, tako i identitetskog postojanja i razvoja. Zato, nasilnim gašenjem Kulturnog društva Muslimana „Preporod“ 1949. godine nastaje pogubna praznina ne samo u institucionalnom radu i djelovanju samog „Preporoda“ kao takvog već i u institucionalnom postojanju i razvoju kulture i identiteta Bošnjaka, tim prije što nakon gašenja „Preporoda“ Bošnjaci nisu imali neku drugu, zamjensku vlastitu kulturnu ustanovu. Posljedice ove činjenice bile su višestruke i dalekosežne, pri čemu je cijela kultura Bošnjaka u međuvremenu postala zvanično „nepostojeća“, baš kao što su i Bošnjaci postali zvanično „nepostojeći“ narod, sveden tek na religijsku grupu, a što su činjenice čije posljedice osjećamo sve do danas.

No, duh „Preporoda“ nije dokraja nestao, niti je to moglo biti s obzirom na temeljnu važnost ove kulturne ustanove u novijoj historiji Bošnjaka i Bosne i Hercegovine. Poput ponornice, u desetljećima nakon njegova zvaničnog gašenja „Preporod“ će trajati i kroz hiljade onih koji su na ovaj ili onaj način bili vezani za rad nekadašnjeg „Gajreta“ ili „Narodne uzdanice“, odnosno ujedinjenog „Preporoda“, trajat će, također, i kroz dotad dostignuti stepen kulturnog i identitetskog razvoja Bošnjaka i Bosne i Hercegovine, a zapravo trajat će u stečenom kulturnom i identitetskom kapitalu koji se u tradiciji „Preporoda“ baštinio od 1903. godine. Duh „Preporoda“, dakle, trajat će kao svijest i kao ideja koja se nije dala dokraja ugasiti i potisnuti u gotovu i jednom zauvijek završenu prošlost, a posebno kao nužnost i potreba Bošnjaka u vremenu bez „Preporoda“ kao vremenu bez svoje kulture i svojeg identiteta u zvaničnosti njihova društvenog postojanja.

U vremenu bez „Preporoda“ kulturno-identitetska obespravljenost Bošnjaka bila je ekvivalentna nepostojanju „Preporoda“ kao njihove temeljne ustanove kulture ili kulturne matice. Stoga, s prvim naznakama društvenih promjena, u novim povijesnim okolnostima i vremenu oslobađanja od ideološkog jednoumlja i isključivosti, 5. oktobra 1990. godine dolazi do obnavljanja rada i djelovanja „Preporoda“, što međutim nije bio samo čin obnavljanja temeljne bošnjačke ustanove kulture već i osnova za preporod Bošnjaka kao naroda. Tad, baš onako kako su se najprije „Gajret“, a potom i „Narodna uzdanica“ uhvatili u koštac s izazovima koji su Bošnjake mučili od kraja 19. pa tokom cijele prve polovine 20. st., Bošnjačka zajednica kulture „Preporod“ prihvatila je i ovaj novi historijski izazov, i to opet na nov i savremen način, primjeren novom vremenu, i postala snažni pokretač kulturno-identitetske obnove Bošnjaka. Revitalizacija i afirmacija narodnog imena Bošnjak, bosanskog jezika, bošnjačke književnosti, historije Bošnjaka, kao i svih drugih važnih aspekata kulture i identiteta bošnjačkog naroda, postalo je poslanje – misija i ključna zadaća Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“, koja se i tad i sad realizirala i realizira i kroz brojne projekte, programe i aktivnosti od fundamentalne važnosti za Bošnjake kao narod i Bosnu i Hercegovinu kao njihovu domovinu. Pritom, baš iz privrženosti i neraskidive vezanosti za domovinu – zemlju Bosnu, ideja „Preporoda“ ni tad ni sad nije bila niti je samo ideja afirmacije tek vlastite kulture i identiteta, već je to i ideja skladnog suživota s drugim narodima, odnosno sa svim ljudima ove zemlje otvorenim za suživot i saradnju – ideja interkulturalnog dijaloga i organske bosanske pluralnosti, ili, u konačnici, ideja nužne otvorenosti Bosne o kojoj govori i Mak Dizdar u svojoj znamenitoj pjesmi Hiža u Milama.

 

Trajni duh „Preporoda“ i danas, kao i prije više od jednog stoljeća, radi „za sreću doma i naroda“, mada uvijek na način kako to traži aktuelno vrijeme, a na tom putu Bošnjačka zajednica kulture „Preporod“ ima rezultate koji su nemjerljivo veći nego krajnje skromne mogućnosti koje su joj danas dostupne. Naime, činjenica je da „Preporod“ danas zvanično postoji, da nije zabranjen niti ugašen, ali je isto tako činjenica da je Bošnjačka zajednica kulture „Preporod“ i danas – 118 godina nakon njezina osnivanja i 30 godina nakon njezine obnove – bez svojeg adekvatnog zvaničnog društvenog statusa i s potpuno neriješenim problemom finansiranja njezina rada i djelovanja, baš kao što je činjenica i to da „Preporodu“ nikad nije vraćena njegova brojna i bogata imovina koja mu je nasilno oduzeta 1949. godine, niti za to „Preporod“ ima ikakvu naknadu ili obeštećenje. Činjenica je, dakle, današnji krajnje porazan i ponižavajući položaj Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“ u našem društvu, položaj sasvim suprotan njezinoj kako povijesnoj, tako i aktuelnoj kulturnoj i uopće društvenoj ulozi.

Sličan je problem i drugih temeljenih organizacija kulture naroda Bosne i Hercegovine – Hrvatskog kulturnog društva „Napredak“, osnovanog 1902., Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva „Prosvjeta“, osnovanog također 1902., i Jevrejskog  kulturno-prosvjetnog i humanitarnog društva „La Benevolencija“, osnovanog 1892. godine, čiji je kako povijesni, tako i aktuelni doprinos kulturi i društvu Bosne i Hercegovine jednako fundamentalan. Zato smatramo da je najprije više od 40 godina nedemokratske zabrane postojanja, a potom i punih 30 godina obnovljenog postojanja bez odgovarajućeg društvenog statusa i elementarnih materijalnih preduvjeta za rad i djelovanje više nego dovoljno iskušenja za Bošnjačku zajednicu kulture „Preporod“ i druge temeljne organizacije kulture naroda Bosne i Hercegovine. Riječ je o ustanovama kulture koje su starije od većine drugih kulturnih ustanova u Bosni i Hercegovini, ustanovama koje jesu ili bi barem trebale biti prihvaćene kao vrijednost Bosne i Hercegovine, ustanovama koje imaju neosporne rezultate u radu tokom više od jednog stoljeća, pa bi, valjda, bio red da im se to nekako i prizna. Ostaje nada da će se to konačno i desiti jer – kako je to, svjestan važnosti kulture, znao i upozoravao još davno Bašagić –

ko god ne želi da u tmini gine,

ko nosi na srcu dobro domovine –

napretku u susret mora s nama poći!

Prof. dr. Sanjin Kodrić, predsjednik BZK „Preporod“