Amiru Bukviću drugi put “Preporodova” bijenalna nagrada “Alija Isaković”

Žiri za dodjelu bijenalne Nagrade “Alija Isaković” za najbolji originalni dramski tekst na bosanskom jeziku, koji su činili  Zlatko Topčić, predsjednik, prof. dr. Almedina Čengić i doc. dr. Mirzana Pašić Kodrić, donio je jednoglasno odluku da se nagrada dodijeli Amiru Bukviću za dramu Ljubavne priče.

Nagrada je ustanovljena 2003. godine, povodom stogodišnjice postojanja i djelovanja Bošnjačke zajednice kulture “Preporod”, a za cilj ima podsticanje i vrednovanje savremene bosanskohercegovačke dramske umjetnosti.

Amir Bukvić je 2019. godine, na osmom “Preporodovom” bijelanom natječaju, drugi put nagrađen, a prvi put je to bilo 2013. za dramu Igra sjena.

Iz obrazloženja žirija

Na ovogodišnji anonimni konkurs stigla su četiri teksta: ako su drame dobre, a jesu, to onda i nije malo kako nam se može učiniti. Ono što ih povezuje jeste pokušaj da se na umjetnički način progovori o našem savremenom postratnom, tranzicijskom društvu, njegovim patvorinama i nepravdama. Ipak, drama Ljubavne priče Amira Bukvića, kojoj je žiri jednoglasno dodijelio Nagradu “Alija Isaković”, unekoliko se izdvaja ne samo u kvalitativnom smislu, nego i tematski, dižući pogled prema nekim globalnim temama, poput terorizma, islamofobije i identitetskih potraga, bjegova i mimikrija. Poigravajući se s predrasudama i interkulturalnim općim mjestima koja vladaju savremenim svijetom, autor svoje male ljubavne priče smješta u aerodromsku situaciju kakvim svjedočimo od Jedanaestog Septembra, od kada počinjemo mjeriti neko novo vrijeme, i kada se svijet doslovno okrenuo naglavce; ili nam se to samo čini, jer svijet je mnogo prije tog dana izvrnut naopačke. Gledana kroz prizmu tragičnog bosanskog iskustva u kojem su sudbina i krivnja čovjekova ispisane već u njegovom imenu, ova komorna priča dovodi do apsurda pokušaj da se ketmanom sakrije i pobjegne od apriorne krivnje, sasvim relativizirajući identitetske pojmove i definicije i rugajući se banalnim interkulturalnim stereotipima koji mogu da presudno odlučuju o našim životima, postavljajući čovjeka pred sasvim reduciran sudbinski izbor – biti asimiliran i nestati identitetski ili biti mrtav i nestati biološki.

Osnovna autorska ideja je izvedena dosljedno, postupci su motivirani a likovi individualizirani, bez obzira na njihov identitetski salto mortale u finalu, ili možda upravo zahvaljujući njemu. Iz potrebe da se bude onaj poželjni neko drugi, onaj koji nije, poseže se za pretjerivanjem u dokazivanju pravovjernosti novom, spasonosnom identitetu; bilo bi to karikaturalno da nije tužno. Sjetili bismo se, svako od nas, tih primjera kada se, izvan morala i dobrog ukusa, nesretnici moraju preglasno i preko svake mjere dokazivati da jesu ono što nisu, i da su to čak i više i glasnije od onih koji zaista jesu, poput revnosnih jevrejskih kapoa u Auschwitzu.

Iako, da parafraziramo velikog Aliju Isakovića, čije časno ime nosi “Preporodova” nagrada, možemo se opredjeljivati samo za ono što nismo a ne možemo se opredjeljivati za ono što jesmo, jer jesmo.