Prof. dr. Sanjin Kodrić: Zašto opera “Ilhamija”?

U povodu praizvedbe opere „Ilhamija“ Benjamina Ribića, u produkciji Bošnjačke zajednice kulture – Općinsko društvo Travnik i Direkcija Sarajevo te koprodukciji Centra za kulturu Općine Travnik (izvršni koproducent), Bosanskog narodnog pozorišta Zenica (izvršni koproducent) i Fondacije „Meyli“ (kreativni koproducent), u nastavku objavljujemo prigodno slovo predsjednika Bošnjačke zajednice kulture prof. dr. Sanjina Kodrića:

Zašto opera Ilhamija?

Opera Ilhamija kompozitora i libretiste Benjamina Ribića jedna je od svega nekoliko bošnjačkih i uopće bosanskohercegovačkih opera te – što treba posebno istaći – druga opera u produkciji Bošnjačke zajednice kulture u svega dvije godine, i već kao takva raritet je posebne vrste u ukupnosti bošnjačke i bosanskohercegovačke kulture.

Opera kao umjetnički žanr naglašeno je evropske provenijencije te je, s obzirom na vrlo specifične procese recepcije evropske kulture u Bosni i Hercegovini od kraja 19. st. pa nadalje, u bosanskohercegovačkom, a osobito bošnjačkom kontekstu ostvarila dosad vrlo ograničenu i oskudnu tradiciju, pri čemu se prvom stvarnom, cjelovito ostvarenom bošnjačkom i bosanskohercegovačkom operom smatra tek Hasanaginica (2000) kompozitora Asima Horozića, zasnovana na motivima glasovite istoimene bošnjačke narodne balade u interpretaciji libretiste Nijaza Alispahića, dok je prva bošnjačka i bosanskohercegovačka u punom kapacitetu ostvarena nacionalna opera tek Tvrtko, kralj bosanski (2024) Ammara Jažića, zasnovana na romanu Ljetopis o kralju Tvrtku Jasmina Imamovića i libretu Muamera Kodrića. Praktično, operna umjetnost u bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj kulturi još uvijek je u značajnoj mjeri u začetku u smislu originalnog domaćeg opernog stvaranja, što svako novo operno djelo čini izrazitim ne samo muzičko-umjetničkim već i uopće kulturnim iskorakom, ali nužno i izazovom, odnosno – u konačnici – nesumnjivim podvigom, kako je to slučaj i s operom Ilhamija Benjamina Ribića.

Uz brojne praktične izazove, operni stvaralac u bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj kulturi neizbježno se suočava i s izazovom u osnovi nedostatne tradicije, s brojnim tradicijskim prazninama, bez neposrednih tradicijskih polazišta i prethodnika, ali i s izazovom dovođenja u vezu evropske operne kulture i njezina izostanka u izvornom bošnjačkom i bosanskohercegovačkom tradicijskom kontekstu. Riječ je, dakle, o izrazitom tradicijskom „raskoraku“ koji neizbježno mora savladati bošnjački i bosanskohercegovački operni stvaralac, odnosno o nužnosti „premoštavanja“ izvorno umnogome različitih kulturnih tradicija, što individualni autorski iskorak domaćeg opernog umjetnika neminovno čini još izazovnijim i višestruko zahtjevnijim. Ovaj put morao je prijeći te i dalje prelazi svaki operni stvaralac u bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj kulturi i zato je svako novo operno djelo u Bosni i Hercegovini, a kod Bošnjaka posebno, istovremeno i prvorazredni kulturni iskorak, odnosno upravo istinski podvig, što potvrđuje i opera Ilhamija kao najnovije domaće operno ostvarenje.

U ovakvim i sličnim okolnostima, kao temeljna i najstarija organizacija kulture Bošnjaka, odnosno bošnjačka kulturna matica i svjetska kulturna zajednica bošnjačkog naroda, s tradicijom od 1903. godine pa nadalje, Bošnjačka zajednica kulture svih svojih više od 120 godina nastoji graditi i razvijati kulturu Bošnjaka i Bosne i Hercegovine u svim segmentima, posebno uvažavajući potrebe savremenosti u svakom povijesnom trenutku te, s ovim u vezi, insistira upravo na razvojnom aspektu svojeg kulturnog rada i djelovanja, pri čemu naročito nastoji afirmirati one segmente u kulturi Bošnjaka i Bosne i Hercegovine koji se u datom trenutku pokazuju kao nedovoljno razvijeni, a koji su nužni za sveukupni društveni razvoj kako bošnjačkog naroda, tako i Bosne i Hercegovine kao cjeline. Upravo stoga, a pored svih drugih oblasti kulture kojima se bavi na različite načine, počev od tradicijske kulture do raznolikih savremenih kulturnih praksi i naučnih istraživanja iz oblasti nacionalnih disciplina, Bošnjačka zajednica kulture posljednjih godina naročitu pažnju posvećuje posebno umjetničkoj muzici, svjesna njezine deficitarnosti u bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj umjetničkoj tradiciji, ali i onoga što su, nažalost, već duže vrijeme prisutne tendencije svođenja bošnjačke i bosanskohercegovačke muzičke baštine i savremenosti na tek pojedine muzičke forme, i to često na izrazito simplificiran, pa i banaliziran način.

Na ovim polazištima, odnosno upravo iz potrebe afirmacije domaće umjetničke muzike u bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj kulturi, Bošnjačka zajednica kulture u najnovije vrijeme producirala je više muzičkih ostvarenja za koje je već evidentno da spadaju u sami vrh savremene muzičke umjetnosti u Bosni i Hercegovini, a među njima su, između ostalog, i simfonijska svita Musica bosniaca (2023) kompozitora Ammara Jažića, koja je nastala povodom 120. godišnjice osnivanja Bošnjačke zajednice kulture, te naročito opera Tvrtko, kralj bosanski, koja predstavlja prvo operno djelo nastalo u produkciji Bošnjačke zajednice kulture, ali i ostvarenje kojim se kao operni kompozitor izgradio prvi bošnjački kompozitor ove vrste nakon Asima Horozića – Ammar Jažić, a koji je, zahvaljujući upravo kompozicijama kakve su simfonijska svita Musica bosniaca i opera Tvrtko, kralj bosanski, već prepoznat kao jedan od najznačajnijih savremenih kompozitora umjetničke muzike u Bosni i Hercegovini uopće.

Uza sve ostalo, opera Tvrtko, kralj bosanski za cilj je imala i afirmaciju svijesti o bosanskom srednjovjekovlju u savremenoj kulturnoj svijesti u Bosni i Hercegovini, uključujući i integrativni faktor srednjovjekovnog naslijeđa, što je rezultiralo i time da se ova opera ostvarila i kao prva bosanskohercegovačka kraljevska opera, s naglašenim vrijednostima žanra nacionalne opere. Kao takva, opera je tematski zasnovana na historijskoj pojavi prvog bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića kao jednoj od najznačajnijih ličnosti sveukupne historije bosanskohercegovačke države, pri čemu je stilski ostvarena klasičnim prosedeom u tri cjelovito zaokružena čina, odnosno kao „opera grande“, s velikim simfonijskim orkestrom, velikim brojem opernih solista i velikim opernim horom, uključujući i baletnu pratnju, karakterističnu kostimografiju i scenografiju i sve druge elemente „raskošne opere“, uz puni angažman svih ključnih izražajnih sredstava operne umjetnosti. Bio je to, dakle, dotad (a i dalje) najveći, istinski grandiozni iskorak u historiji opere u Bosni i Hercegovini.

Slijedeći put koji je započela operom Tvrtko, kralj bosanski, Bošnjačka zajednica kulture operom Ilhamija nastavlja svoje naglašeno usmjerenje ka onom što je afirmacija deficitarnih ili uopće nužno potrebnih formi u kulturi Bošnjaka i Bosne i Hercegovine, opet posebno apostrofirajući umjetničku muziku te opernu umjetnost, ali ovaj put na bitno drugačiji način. Nasuprot ranije kraljevske figure junaka iz bosanskog srednjovjekovlja i njegova historijski prekretnog utemeljenja državne suverenosti, ovaj put u pitanju je istaknuta figura iz vremena osmanske Bosne, pjesnik, duhovnjak i pobunjenik koji vlastitu misao, duh i slobodu plaća životom i priča o dobru koje je kažnjeno, odnosno nasuprot ranije kraljevske „opere grande“ sad je riječ o modernoj (mono)operi, pri čemu se nasuprot klasičnog prosedea javlja izrazito savremen pristup s uklonom ka atonalnoj muzici, a umjesto elemenata „raskošne opere“ nastupa svojevrsni operni multimedijalni eksperiment i eklektični performans, s kreativnim poigravanjem muzikom, likovima, scenom, svjetlom i drugim opernim izražajnim sredstvima, istovremeno i slijedeći, ali i bitno iznevjeravajući i modificirajući tradicionalne operne konvencije. Pri svemu ovom, inovativni aspekt opere Ilhamija utoliko veći jer je njezin junak upravo pjesnik, duhovnjak i pobunjenik Ilhamija, odnosno znameniti šejh Ilhami-baba, historijska ličnost koja je u kulturnoj svijesti kodificirana i kanonizirana na izrazito tradicionalan način, a sad se u umjetničkoj kreaciji javlja s one strane uobičajenih tradicijskih okvira – na prvi pogled sasvim neočekivano, a zapravo posve u skladu s intencijom kreativnog dijaloga s tradicijom, odnosnom konceptom „žive tradicije“.

Svega godinu nakon grandiozne opere Tvrtko, kralj bosanski Ammara Jažića, opera Ilhamija Benjamina Ribića jeste, dakle, još jedan, novi ne samo muzičko-umjetnički već i uopće kulturni izazov i iskorak, ali i još jedan istinski produkcijski podvig Bošnjačke zajednice kulture u kulturi i društvu sa skromnom opernom tradicijom, ali i brojnim drugim manjkavostima i anomalijama posebno u odnosu prema kulturi i kulturnom stvaranju, odnosno u pitanju je kulturno i društveno produktivna gesta koja, uprkos svemu, gradi i razvija bošnjačku i bosanskohercegovačku kulturu i društvo, širi njihove okvire i stvara nove kulturne i društvene vrijednosti, baš onako kako to Bošnjačka zajednica kulture čini i inače, duže od 120 godina.

Prof. dr. Sanjin Kodrić,

predsjednik Bošnjačke zajednice kulture i

redovni profesor Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu